CAZINSKA BUNA 1950: (III DIO) – “Ratni period”

Za vrijeme drugog svjetskog rata, nakon kapitulacije Kraljevi­ ne Jugoslavije slunjski srez u Hrvatskoj i Cazinska krajina, kao i čitava Bosna i Hercegovina, ulaze u sastav Nezavisne Države Hrvatske. No, pripadnost toj ratnoj tvorevini je u stvarnom smislu diskutabilna s obzirom da joj legitimitet ne priznaje KPJ, predvod­nica narodnih slojeva koji oružjem ustaju protiv njenih kvislinških ustaških struktura. Mada je dio bosanske teritorije, gdje je inače partizanski antifašistički narodnooslobodilački pokret od samog početka rata veoma snažan, Cazinska krajina, kao ipak granično područje, čitavo ratno razdoblje iz operativno-taktičkih razloga borbe spada pod vodstvo hrvatskog Glavnog štaba i u konstelaciji stvaranja nove revolucionarne vlasti mjesni narodnooslobodilački odbori i kotarski (sreski) NOO Cazin i hijerarhijsko-teritorijalnom pogledu također su vezani za karlovačku oblast, odnosno ZAVNOH.

U toku drugog svjetskog rata razvoj zbivanja u ovim krajevi­ma protiče ipak i dosta različito. Mada svaki rat donosi ljudske gu­bitke i svakojaku nesreću stanovništvu, ovaj je rat značio više nego katastrofu za slunjski kotar. U svojoj socijalno-patološkoj namjeri da uništi srpski živalj nacistička NDH uspijeva da na širem pod­ručju Korduna koje obuhvata kotare Slunj, Vojnić i Vrgin Most, uz primjenu čovjeku teško i pojmljivih grozodejstava, istrijebi jed­nu trećinu od oko sto hiljada ovdje živećih Srba. Genocidna dejstvovanja ustaške NDH-azije prema srpskom stanovništvu na pod­ručju ratnih kotareva Slunj i Veljun (koji se poslije rata gasi te os­taje jedan kotar — slunjski) utvrđena su istraživanjem po kome je na tom području u periodu 1941-1945. godine život izgubilo 10.098 osoba, od čega 9.852 Srbina, 236 Hrvata i 10 ostalih nacio­nalnosti. Više od pola stradalih bile su žrtve fašističkog terora, oko 15% su bili pali borci NOB-a a skoro 1/5 umrlo je od rifusa. U kontekstu naše teme sigurno je značajno pomenuti podatak da je rat odnio 2/3 ljudskih života u Kordunskom Ljeskovcu, rodnom mjesnom području dvojice glavnih vođa bune na slunjskom srezu 1950. godine, inače prvoboraca toga kraja koji su se, kao i srpsko stanovništvo Korduna općenito digli na ustanak 1941. godine. Za shvatanje bune iz 1950. godine, posebno njene ideološke protkanosti, također je važna činjenica da se je na ovom području, a kao što ćemo vidjeti, i na Cazinskoj krajini, još od prije rata ja­kom režimskom antikomunističkom propagandom ukorijenilo i odgovarajuće neraspoloženje prema »gnusnom« komunizmu, koje su, naravno, iz svojih opet drugačijih pobuda podgrijavali i vjerski institucionalni subjekti sve tri glavne konfesije. »Kada je koncem 1943. godine po odluci Okružnog komiteta Korduna inicirana mo­bilizacija Hrvata u partizanske redove, njih oko hiljadu, izdoktriniranih u smislu da komuniste treba pobiti, da treba da dođe kralj, umjesto u partizane bježi u ustaše. »Bio je za njih bolji crni vrag nego komunizam«, čime su, sjeća se Petar Zinajić, stvoreni novi užasni antagonizmi na terenu. Dok su zbog svog znatnog srpskog etničkog elementa Kordun, Lika, Banija i cijela Bosanska krajina sudbinski vezani masov­nim narodnim ustankom odmah 1941. godine, Cazinska krajina i sama intergralni dio Bosanske krajine, doživljava zbog svog preovladavajućeg muslimanskog življa, specifičan razvojni ratni put.

Srpski dio stanovništva na Cazinskoj krajini prepušten je istoj sud­bini i prolazi vrlo slično kao kordunaški Srbi. Na takav opšti za­ključak upućuju mnoga svjedočenja preživjelih tamnošnjih Srba o ustaškim zvjerstvima. Tako je, na primjer, selo Crnaja oslobođenje dočekalo ne samo do temelja popaljeno već i gotovo istrijebljeno. Crnaja je, opet, rodno mjesto glavnih bosanskih ustaničkih vođa iz godine 1950, također partizana — prvoboraca iz 1941. godine.

Prvi veliki pokolj ustaše su izvršile 29. jula 1941. godine u kladuškoj pravoslavnoj crkvi, zatim, pod vodstvom iste ekipe (Ile Vidaković i Viktor Beljak-Ventura) još jedan pokolj Srba u avgustu u blizini Vrnograča. Već je više puta napisano kako su za te poko­lje dovodili ustaše sa strane i kako su se oni prerušavali u Musli­mane čime je trebalo kod Srba stvoriti dojam o krvoločnosti komšija — Muslimana i svaliti krivicu na njih. Masovniji i nadasve svirepi zločin ustaše su izveli, također u ljeto 1941. godine i u okolini Bužima. No, tek bi sistematsko istraživanje kao što je izvršeno na područje slunjskog sreza moglo odgovoriti na mnoga još otvorena pitanja u vezi sa stradanjem srpskog stanovništva i na Cazin­skoj krajini. Također bi samo jedno ozbiljno istoriografsko istra­živanje moglo da razjasni ulogu i odgovornost dijela ovdašnjeg muslimanskog stanovništva koji je služio u domobranima i ustaša­ma. Poznato je da su u ustaše mobilizirani i Muslimani. Ali, kako svjedoči i Suljo Žunić, u pokoljima srpskog življa na Cazinskoj krajini nisu učestvovali ovdašnji Muslimani već su to bile ustaše dovedeni sa strane.

Bilo je nemalo pojedinačnih slučajeva kada su muslimanski domobrani (ili ustaše) i spašavali Srbe od pokolja, jednom pohodu preko Korane u maju 1942. godine za vrijeme velike ofanzive usta­ša i domobrana na Mašvinska sela, kada su izgorjela sela Koranski Lug, Kordunski Ljeskovac, Basara, Kršlja, jedan šturlićki domob­ran, Šalim Bilkić, pokupio je 14 djece i žena, odveo ih sa zgarišta, i tako ih spasao od »divljih ustaša«. Mnogi Muslimani, pogotovo oni ugledniji, a među njima posebno Nurija Pozderac, ustali su protiv nasilja nad Srbima odmah 1941. godine. Neke su se srpske porodice i spasile skrivanjem po kućama Muslimana tokom rata, kao što je to bio slučaj i sa porodicom Milana Božića koja je našla utočište u šturlićkoj kući Dizdarevića. To je, opet, imalo važnog pozitivnog uticaja na odnose preostalih Srba sa Muslimanima Ca­zinske krajine nakon rata. No, puna istina o ukupnom ponašanju Muslimana sa Cazinske krajine prema Srbima u toku rata ostaje zbog neistraženosti teme ipak otvorena do daljnjeg, a u što me uv­jerava i godina 1950. kada je, između ostalog, došao do jakog iz­ražaja strah muslimanskih pobunjenika da ne bi njihovi saborci — Srbi u buni oružje upotrijebili protiv njih — Muslimana, zbog osvete za stradanja u ratu.

Masovnog narodnog ustanka na području Cazinske krajine 1941. godine nije bilo. Bilo je več u ljeto 1941. godine nekoliko ko­munista — partizana, među kojima su se od početka svojom hrabrošću posebno isticali, a u narodu ostali u legendi, Milan Pilipović, Tone Horvat, Mile Dejanović i Huska Miljković, djelujući pretež­no s hrvatske strane Korane. Mnoge srpske porodice, da bi izbjeg­le ustaško klanje, bježe preko Korane u Kordun. Tu se radi sigur­nosti premještaju s mjesta u mjesto dok većina muškaraca napušta zbjegove i stupa u partizane. Tako su partizani — prvoborci posta­ li i Božići iz Crnaje. S obzirom na relativno povoljnije uslove za borbu protiv ustaša i stranog okupatora u kordunska brda odlaze još 1941. godine i neki Muslimani, posebno članovi KPJ. Među njima već spomenuti Huska Miljković.

NASTAVLJA SE …