CAZINSKA BUNA 1950: (II DIO) – Vrijeme »Stare« Jugoslavije
Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije čitava Cazinska krajina je administrativno-teritorijalno u sastavu jednog sreza, cazinskog.
Cazinski srez, uključujući dakle tada i cazinsko i veliko-kladuško područje pripada Vrbaskoj banovini. Statistike pokazuju da je Vraška banovina skoro u svakom pogledu bila pri dnu i na samom dnu razvijenosti među devet jugoslovenskih banovina. Kako se je dan od osnovnih pokazatelja razvijenosti neke sredine mjerio tadašnjim industrijskim kapacitetima i brojem radnika, to je Cazinu pripadalo u sklopu Vrbaske banovine, opet ubjedljivo posljednje mjesto. Tako je, po statistici iz 1938. u to malo industrije u Vrbas koj banovini radio 9.651 radnik ili 1,46% stanovništva, a na cazinskom srezu od toga samo 62 radnika odnosno: 0,13% stanovništva.
Na Cazinskoj krajini, teritoriji kasnijeg cazinskog i kladuškog sreza, je po popisu od 31. marta 1931. živjelo 47.283 stanovnika. Najveći dio ove populacije okupljen je u 7.960 samostalnih poljoprivrednih domaćinstava. Najviše je 3.222, bilo domaćinstava koja su posjedovala 2-5 ha zemlje, što je relativni iznos od 40,48%.
Njih 1789 ili 22,47% imalo je zemlje od 5-10 ha, 1373 ili 17,25% 12 ha, 584 ili 7,34% 10-20 ha, 558 ili 7,01% 0,5-1 ha. Do 0,5 ha zemlje imalo je 330 ili 4,15% domaćinstava a njih 102 ili 1,28% posjede s površinom između 20 i 50 ha. Samo dva domaćinstva ili 0,02% raspolagala su sa zemljišnim posjedom iznad 50 ha. Dakle onih sa zemljišnim posjedom do 5 na bilo je nešto više od 2/3 što govori o sitnoseljačkoj posjedovnoj strukturi i inače preovladavajućoj u Bosni i Hercegovini i prije i poslije drugog svjetskog rata. Podatak je potrebno posmatrati i u kontekstu kvalitete zemljišta koje, budući brežuljkasto, ne može spadati u značajnije žitorodne predjele već je prirodno više orijentirano na stočarstvo. Kladuški teren je s obzirom na veći procenat ravničarskih predjela plodniji od cazinskog. Seljaštvo je u periodu između dva rata, međutim, najviše opterećeno silnim dugovanjima. Na cazinskom srezu, zbog postoja nja još od prije prvog svjetskog rata velikog procenta inokosnih seljaka, ona nisu u toj mjeri kao drugdje u Bosni i Hercegovini posljedica otkupa iz strukturne kandže feudalnih odnosa, već su ta dugovanja i ovdje više posljedica prodora zelenaškog kapitala u agraru i na selu, toliko karakterističnog procesa u jugoslovenskoj Kraljevini.
U nedostatku egzaktnih pokazatelja ekonomskog siromašenja seljaštva na Cazinskoj krajini prije drugog svjetskog rata po osnovu tzv. dužničke krize, bar približno mogu poslužiti statistički podaci o konstantnom smanjivanju stoke na Krajini. Da bi namirivali obaveze i vraćali dugove bankarima i trgovcima seljaci su prinuđeni sve više prodavati stoku, osnovicu svoje egzistencije. Prema statistici u cazinskom srezu je u razdoblju 1921-1939. godine broj konja smanjen sa 4.422 na 3.898, goveda sa 27.963 na 15.394, ovaca sa 22.282 na 19.366. U cilju zaštite seljaka od ovog finansijskog iskorištavanja, na srezu je sredinom 1940. godine, znači već pred sam rat, osnovana Cazinska zemljoradnička stočarska zadruga, na čelu sa uglednim i povjerljivim mještanima — zemljoradnicima. Stanovništvo Cazinske krajine, posebno poslijeratne generacije, opterećeno je kompleksom kako su ovi krajevi kojoj god državi kroz istoriju pripadali, uvijek bili nekako zapostavljeni. U tom kontekstu ističe se momenat uloge pojedinaca, za razvoj Krajine.
Među njima počasno mjesto nesumnjivo pripada prijeratnom poslaniku, imućnom i uglednom Cazinjanu Nuriji Pozdercu. »Da ni je njega bilo ne bi imali ni škola, ni vodovoda, ni puteva. Znao je lično pomagati svake godine siromašnim učenicima«, svjedoči učitelj Hasan Purić iz Todorova. Za razumijevanje svih zbivanja na Cazinskoj krajini, kako još u Kraljevini Jugoslaviji, zatim i posebno u drugom svjetskom ratu, kao i poslije njega, od bitnog je značaja uočavanje organskih veza između religije i ukupnog života tog kraja. Islam tradicionalno i u velikoj mjeri prožima sve oblasti javnog i privatnog života tako da tu vrlo teško prodiru drugi oblici društvene svijesti a pogotovo ako se oni kose s islamom kao vjeroispoviješću i na njegovim postavka ma zasnovanom načinu života uopšte. S obzirom da je Cazinska krajina bila (i ostala) područje sa teritorijalno najgušće koncentriranim muslimanskim življem u Bosni i Hercegovini (i u Evropi) to je već iz toga jasno kakva je mogla biti u tim krajevima moć islama. Po popisu iz 1931. godine na Cazinskoj krajini živjelo je 35.313 muslimana, 11.072 pravoslavca, 895 katolika i 3 osobe nekih drugačijih religioznih opredjeljenja. Ovi se omjeri poslije rata još uvećavaju u korist muslimana — Muslimana posebno na štetu pravoslavaca — Srba usljed posljedica genocida nad Srbima u ratu, odnosno njihovog značajnijeg odseljavanja putem kolonizacije u Vojvodinu neposredno poslije rata.
Karakter Vojne krajine kojoj su vijekovima pripadali predjeli cazinskog i kladuškog sreza s turske strane odnosno slunjskog sreza sa austro-ugarske strane granice, uslovio je, normalno, dosta zajedničkih crta u životu stanovnika s obje strane rijeke Korane, pri čemu ratovanju kao sudbini sigurno pripada centralno mjesto.
NASTAVIĆE SE …
