5.DIO – MUSLIMANSKA MILICIJA HUSKE MILJKOVICA U CAZINSKOJ KRAJINI

Stoga se ovdje i namece pitanje: kakvu je sudbinu doživio Huska Miljkovic? Povratkom u redove partizana mnogi profašisticki elementi su se osjetili izdanim. S druge strane, svojim postupcima partizani su taktikom “blagog pritiska” degradirali Husku. Nestalo je njegove discipline i mnogi su to iskoristili. Huska je vec iza sebe imao izbjegnuta dva atentata i svakog je trenutka ocekivao treci, koji ce za njega biti koban. Svi njegovi prijedlozi kao komandanta UOG su nailazili na otpor i on postaje jako osjetljiv, povlaci se sve više u sebe i više lici na nekog mudraca sa spuštenom glavom nego na nekadašnjeg Husku. On je uz to uvidio da se u partizanske redove uvuklo mnogo nedosljednih komunista. Na drugoj strani, proces navodnog cišcenja od koljaca u Huskinim jedinicama je prešao svaku mjeru.

Poceli su se odvoditi mnogi pošteni Krajišnici kojima se gubio svaki trag. Huska se više nije osjecao sigurnim. Kuci je došao 26. aprila, a na pragu ga je docekala najstarija sestra Fatura rijecima: “Što si došao iz Cazina, sprema se banda za tebe”. Huska je na to odgovorio da se on ne boji nikog osim Boga. Cinjenica je da se spremala zavjera protiv Huske, ali je pitanje pod cijom komandom je to planirano i iz kojeg razloga. Svi su imali interesa da uklone Husku. Atentatori nisu imali hrabrosti da to ucine bez necijeg naloga, a i sami su bili partizani (Bajro Keserovic i Emin Okanovic). Ne treba zaboraviti da su partizani i ranije nastojali da likvidiraju Husku. Šta znace rijeci Šukrije Bjedica: “…ali od njega zavisi mnogo, s njim se sad mora racunati, a kasnije vidjecemo. U revoluciji se dogadalo mnogo neobicnog, nesvakidašnjeg i to me više ne uzbuduje”? Da li je moguce da je i Huski u “operaciji cišcenja od koljaca” izrecena smrtna kazna i da li je on postao smetnja nekome iz partizanskih redova? Ovdje bih iznio stavove Adila Zulfikarpašica izrecene prilikom njegovog boravka u Cazinskoj Krajini: “Tamo je bio neki Huska, karizmaticna osoba. On se malo-pomalo izgradio sam u izvanrednog politicara i vojnog komandanta. Kontrolirao je cijelu Cazinsku Krajinu, zaveo je svoj sistem uprave. Ustašama nije dozvoljavao pristup, branio je srpska sela. Cetnici se nisu smjeli ni pojaviti na njegovoj teritoriji. Njegove jedinice su bile disciplinovane i vrlo borbene, tako da su se svi dogovori s njim respektirali. Partizani su mu ponudili pregovore.

Obecan mu je cin pukovnika. Još mnogo cega mu je obecano. U nekim pregovorima oko Huske sam i sâm ucestvovao i, moram priznati, dobio za njega simpatije. Bio je narodni covjek, koji nije imao škole, ali je uvijek znao šta hoce i vodio se interesima Krajine i naroda. On je sve dogovore izvršio. Njegova divizija UOG oslobodila je prolaze za Bosansku Krajinu i tada pocinju njegove nevolje. Bosanski kadrovi i Pokrajinski komitet Bosne gledali su drugacije na cijelu stvar i Huskina samostalnost, po njima, nije bila uklopiva u sistem partizanskog ratovanja. Malo- pomalo on je likvidiran i kompromitovan. Organizirano je ubistvo tobože od neprijatelja, a zatim mu je priredena velika dženaza. Narod je o njemu pjevao pjesme, a nakon rata njegova je jedinica rasformirana i skoro svi kadrovi su izbaceni iz armije”.

Jednu  od  verzija  ubistva Huske Miljkovica napisao je u pomenutom eseju i Skender Kulenovic, kao svjedok dogadaja. On izmedu ostalog kaže: “Direktiva za ubistvo došla je kažu i vjerovati je, iz njemackog štaba. Cini se da su se Nijemci, ako nicemu drugom, nadali da ce tim umorstvom izazvati pometnju na tom terenu i na taj nacin olakšati povlacenje svojih snaga Unskom prugom. Druga verzija bila je da su Husku ubili neki njegovi rodaci, ustaše, iz osvete, na svoju inicijativu. Bilo kako bilo, bilo je to u petak u podne kad muslimani u džamiji klanjaju džumu. Kažu, bila su trojica ubica. Kažu, isto tako, da su cijelo prije podne držali Husku na oku. Tražili su najzgodnije mjesto gdje ce ga iza leda ubiti. Tako su za njim ušli i u džamiju. Da li je to za njih bila nužda ili su smatrali da je džamija najzgodnije mjesto za ubistvo – ko bi to znao.

Tek – u samoj džamiji za vrijeme molitve, ubiti ga, to ni te ubice nisu smjele: morali su znati da je to bilo odvratno i onima koji su mrzili Husku. Tako su odabrali trenutak pred džamijom, poslije molitve. Huska je bio u prvom safu, odmah iza hodže, a ubice kažu – iza Huske, da ga stalno imaju na oku. Mogu zamisliti tu jezivu situaciju. Huska celom ljubi zemlju ne sluteci ni u snu da ce uskoro u nju. I šta se u tom trenutku dešava u ubicama? Kako se oni osjecaju? … Molitva se završila i pocelo je izlaženje. Mirno i spokojno vjernicko izlaženje i oblacenje obuce pred džamijom. Njih trojica išli su za Huskom. I kad se u džamijskom trijemu sageo da dohvati svoje cipele, svoje vjecno nezašnjirane cipele, sasuli su mu u leda šaržere. Huska je pao na mjestu mrtav po cipelama. Ubice su pobjegle. Nastala je panicna pometnja”.

Poslijeratni odnos prema Huski još više ce baciti sumnju na ulogu partizana u mogucem saucesništvu u atentatu. Partizani nikad nisu pokazali da žale za Huskom, njemacki obavještajci nisu imali nikakve podatke o eventualnom ustaškom planu likvidacije, dok su ustaše žestoko odbacile optužbe partizana. Puno je toga još nerazjašnjeno. Da li je on likvidiran bez svjedoka i znanja mnogih? Njegovom stradanju je uzrok psihologija buduceg vladajuceg aparata koji operiše iskljucivo argumentima sile i svoju volju pretvara u represivnu mjeru.

To je pokazala i Cazinska buna iz 1950. godine. Takvim mehanizmom, zapocetim još u ratu, sve se dileme u historiji i ljudskom životu neutrališu i podreduju proizvoljnim mjerilima, a cesto i licnim ambicijama. U mrežu zaborava iscezavaju ljudi i dogadaji koje niko onda nece pamtiti ili ciji su posljednji svjedoci ili likvidirani ili umrli.

Možda je Huska previše i znao i previše vidio.

KRAJ